Osnovna škola Gornji Mihaljevec

Školstvo se u ovom kraju bilježi u Spomenici od 1925. godine dok se nauk izvodio još i ranije i to oduvijek s učiteljima i župnicima koji su među učenicima poticali domoljublje i ogromnu svijest o očuvanju hrvatskog nacionalnog bića i hrvatske kulture.

             «Čovjek, koji prvi puta polazi sa željezničke stanice u Gornji Mihaljevec, nikako se ne može dočekati da stigne u to mjesto. Cesta neprestano vodi kroz šumu, pa je čovjeku upravo neugodno polaziti tom cestom. Kad čovjeka već spopadne nestrpljivost, iznenada se prekine šuma i ugleda najprije kroz drveće brda i na njima kućice, a zatim ugleda prve kuće u Gornjem Mihaljevcu. Putnik postane nekako zadovoljniji, kad izađe iz šume i nađe se u selu. Nije to veliko selo, ali prema svome položaju i svojim ustanovama, koje se nalaze na njemu, dominira nad okolišnim selima, koja su većinom raštrkana po obližnjim brežuljcima. Tu je sjedište župe, škole, općine, šumarije, imade par dućana i nekoliko obrtnika, a razumije se, da imade i ono, što se obično nađe uz svaku crkvu i školu, a to je –gostiona.

Kako je rečeno, prirodni položaj tog sela je veoma zgodan, a i pojedine ustanove su na zgodnom mjestu. Najljepše mjesto sigurno zauzima šumarija. Ta se zgrada ne nalazi tik kraj ceste, već malo podalje, opkoljena sa visokim jelama i gustom živicom. Kad gledam tu zgradu, sjeća me na one krasne vlastelinske dvorove u Hrvatskom zagorju. Susjedna zgrada šumarije je općina, koja se također nalazi na zgodnom položaju. Vis-a-vis općinske zgrade nalazi se škola. To je neugledna zgrada sa četiri prozora na pročelju, a u sredini između prozora je ulaz. To je malena trošna zgrada. Sagrađena je tik kraj crkve. Iza škole nalazi se maleno dvorište, koje služi za djecu, da se mogu za vrijeme odmora malo igrati ili za  sunčanih dana sunčati. To je dvorište premaleno, da bi se na njemu mogle izvađati kakove gimnastičke vježbe. Kad su sva djeca u školi, pa za vrijeme odmora izađu na dvorište, onda je napunjeno cijelo dvorište.» 

Početak pisanja prve spomenice

Ovako glasi početak pisanja prve Spomenice Narodne osnovne škole Gornji Mihaljevec iz 1925. g., a počeo ju je voditi tadašnji učitelj Mihovil Keretić koji je opisao povijest mjesta i škole na osnovu usmene predaje.

On je unio i podatke o radu škole i o učiteljima za vrijeme Austro-Ugarske i za vrijeme Kraljevine SHS do 1925. g. i dalje ju redovito vodio do 1941. g. kada je morao napustiti, kao Hrvat, naše mjesto. Spomenicu odnosi sa sobom, strahujući da će se za vrijeme okupacije uništiti, kao što se i dogodilo sa ostalim arhivom škole, osim nekoliko mađarskih imenika koji se čuvaju i  danas. Nakon oslobođenja 1945. Mihovil Keretić se nije vratio službovati u Gornji Mihaljevec, ali je sačuvanu Spomenicu predao Marijanu Kovačiću, ovdašnjem učitelju i ravnatelju Škole.

Prema zapisu M. Keretića, a prema usmenoj predaji, najstariji učitelj na ovoj školi kojeg se stariji ljudi sjećaju bio je Jakob Koos oko 1850.g.

Škola je u to vrijeme bila konfesionalna pa su sve odlučivali domaći župnici. Na prijedlog župnika postavljao se učitelj koji je uglavnom bio crkveni orguljaš. Govorilo se i pisalo mađarskim jezikom, a službovali su i mađarski učitelji sve do oslobođenja 1919. god. kada su od strane državnih vlasti postavljeni hrvatski učitelji. Nakon toga se nastava održavala na hrvatskom jeziku do početka 2. svjetskog rata (1941. g.).

Prema usmenoj predaji školske zgrade nije bilo, već se nastava održavala pokraj kovačnice Ivana Hatlaka gdje se nalazila jedna soba koja je služila za školu. U tu školu dolazila su djeca samo u zimi i tu se učilo samo čitanje i nešto računanja. Kasnije se nastava održavala u sakristiji crkve, a potom je župa kupila komad zemlje pokraj crkve te su tu Mađari 1906.god sagradili školu “školsku sobu“ i stan za učitelja, uz uvjet da oni odlučuju o namještenju učitelja. Mještani su 1927. g. sagradili novu školsku zgradu  nasuprot crkve, zgrada u kojoj je danas vrtić. Započela je s radom 25.9.1927. godine.

U  tijeku radova na adaptaciji prostora stare škole u vrtiću (2008. g.), zidari su u zidu pronašli limenu kutiju u kojoj se nalazila «Spomenica o izgradnji dvorazredne škole u Gor. Mihaljevcu, spisane dne 20. augusta 1926. g.» s popisom i pozdravima zidara koji su je gradili. U raspravama o gradnji škole sudjelovao je i etnomuzikolog i doktor prava Vinko Žganec. On je tada predsjedao sjednicom županijskog Gradjanskog povjereništva u Čakovcu.

Pismo zidara i kutija u kojoj ja pronađena pisana spomenica u zidu stare škole

Vrijednost prve spomenice za našu školu je velika, jer ona nije odrazila samo život škole, nego i sve važnije događaje, kao i političke prilike u  našem mjestu i državi.

Prema zapisu u prvoj Spomenici nastava je te godine počela 1. rujna 1925., djeca su sve više počela polaziti školu, osobito 1. r. kojega je pohađalo 58 učenika, tako da je te šk. god. bilo 144 polaznika u 5 razrednih odjela, a u tzv. opetovnoj školi održavali su se tečajevi sa 45 polaznika.

Školske godine 1931./32. ukida se 5. razred, tako da učenici polaze 4 godišnju školu. Te godine školu polazi 247 učenika, od toga 131 dječak i 116 djevojčica, a u opetovanu školu 89 učenika od toga 42 dječaka i 47 djevojčica. Škola je mijenjala nazive. Tako je prema Spomenici „Odobrenjem kancelarije njegovog veličanstva Kralja pod brojem 14384 od 27 decembra 1934. godine dobila je ova škola ovaj naziv: Državna narodna osnovna škola Kralja Petra II.“ Dana 28. 8. 1935. godien našu je školu posjetio nadbiskup  dr. Alojzije Stepinac.

Potpis Alojzija Stepinca

Pred sam početak II. svjetskog rata, 1939. godine školu je polazilo 230 učenika. Te godine Odlukom Ministarstva prosvjete u Beogradu otvoren je 1. razred Više narodne škole i škola se proširuje na 5 odjeljenja. U školi su tada radili učitelji Mihovil Keretić, upravitelj škole, Ljubica Keretić,  Ana i Antun  Resman.

God. 1941. Međimurje ponovo okupiraju Mađari. Mađarska vojska, žandarmerija i administracija  preuzimaju vlast, u škole ponovo uvode mađarski jezik tako da se za vrijeme 2. svjetskog rata nastava održavala isključivo na mađarskom jeziku. U Spomenici stoji «Osnovni cilj školstva za vrijeme madžarske okupacije bio je „pomadžariti“ hrvatski živalj u Međimurju, koje su Madžari svojatali pod imenom Južni krajevi Madžarske».

 Obzirom da se nastava  u školama izvodila isključivo na mađarskom jeziku, za djecu koja do tada nisu čula ni riječ mađarskog, vrlo su teško savladavala gradivo. Naša škola imala je privilegiju što se tiče nastavnog rada jer je u školi radio učitelj, Bunjevac, Mijo Tot i učiteljica, Slovenka iz Prekmurja, koji su znali hrvatski jezik i objašnjavali učenicima na hrvatskom jeziku da bi sebi i djeci olakšali rad, iako je to bilo protupropisno prema mađarskim zakonima.

Nastava je nakon završetka rata započela odmah 1945. godine na materinjem hrvatskom jeziku, a tada je školu polazilo 265 učenika.

Od 1951. god. škola djeluje kao šestogodišnja, a 1956. godine školu završava prva generacija osmogodišnjeg školovanja.

U poslijeratnom razdoblju škola se stalno usavršavala primjenom novih nastavnih sadržaja, oblika i organizacijom nastave. 1956./57. šk. godine počinju pripreme za reorganizaciju osnovnog školstva u Republici Hrvatskoj za novi nastavni plan i program. Naša škola ulazi u red eksperimentalnih škola s još dvije škole u Međimurju. Prvenstveno zbog postignutih vrlo zapaženih rezultata rada i velikog entuzijazma učitelja koji su radili na školi. Već iduće šk. godine 1957./58. u školi se radi po eksperimentalnom programu kojeg provode učitelji: Smiljka Balogović, Anica Kanižaj, Ivana Međimorec, Marija Pintarić, Ivanka Puček, Marijana Sajdl , Mira i Josip Videc.

Početkom 60 - ih godina prošlog stoljeća naglo se povećava rast broja učenika.

 U sklopu centralne škole u Gornjem Mihaljevcu radile su i 2 područne škole u Preseki i Prekopi.  Šk. godine 1963./64. Osnovnu školu Gornji Mihaljevec polazi 401 učenik u 10 razrednih odjela, u Preseki su bila 2 razredna odjela s 54 učenika, i u Prekopi 2 razredna odjela s 52 učenika. Ukupno te godine školu je polazilo 507 učenika u 14 razrednih odjela, a u školi je radilo 14 učitelja.

Zbog velikog broja učenika i manjka prostora 1959. godine započinje izgradnja nove školske zgrade. Izgradnja 1. etape dovršena je 1962., a iduće godine 1963. dovršena je 2. etapa škole u koju i danas pohađaju djeca ovog kraja općine Gornji Mihaljevec. Inicijator ove gradnje bio je NO općine Štrigova koji je i djelomično financirao izgradnju, a pomagali su i odbornici,  društveno-političke organizacije, dok su financijska sredstva uz općinska, pribavljena mjesnim samodoprinosom i dijelom sredstava Republike.

 Na mjestu stare školske zgrade, kraj crkve, koja je srušena 1967. godine započinju radovi na izgradnji stambene zgrade za učitelje. Izgrađena je jedina dvokatna zgrada u selu koja je bila u društvenom vlasništvu, a financirana je iz sredstava prodaje stare zgrade, mjesnim samodoprinosom, a i škola je morala učestvovati u sufinanciranju gradnje sa određenim iznosom.

U to vrijeme škola je postizala vrlo zapažene uspjehe ne samo u Međimurju već i šire: posjedovala je prvu radio stanicu u Međimurju, imala je svoju vlastitu kino-aparaturu  za prikazivanje kino-prestava u G. Mihaljevcu i okolnim  mjestima, bio je zapažen rad školske zadruge na državnoj razini, u to vrijeme učitelji su “živjeli“sa školom izrađujući brojna nastavna sredstva i pomagala, održavale su se razne prigodne svečanosti, obilježavanja i manifestacije, organizirane su brojne radne akcije s učenicima, ali i mještanima ovog kraja, radilo se na čišćenju šikara, pošumljavanju, odlazilo se u berbe grožđa, itd.

Sedamdesetih godina počinje lagani pad broja djece, točnije šk. godine 1972./73. školu polazi  377 učenika, od toga 301 u OŠ Gornji Mihaljevec, 53 PŠ Prekopa i 23 u PŠ Preseka, direktor škole je bio Vladimir Novak, a u razrednoj nastavi predavali su učitelji u Gornjem Mihaljevcu Marija Novak, Smiljka Panić, Mira Videc, Franjo Panić,  Ivana Lovrec, u Prekopi Katica Modrić i Marija Puklavec i u Preseki Gabrijela Poje. U predmetnoj nastavi Žinić Agna Žinić (hrvatski jezik), Marija Jelinek (hrvatski i njemački jezik), Jelena Katušić (društvena grupa predmeta), Ružica Huber (prirodna grupa predmeta), Branka Nemec (matematika), Franjo Žinić (fizika i tehnički odgoj), Stjepan Lovrec (tjelesni odgoj), Gabrijela Plačko (likovni odgoj), Anka Lesar, Aleksandar Purgarić (glazbeni odgoj).

Skupština općine Čakovec početkom 1974./75. šk. godine donosi Odluku o ukidanju 4. razreda u PŠ Preseka zbog pada broja učenika, u 4. razredu roditelji su mogli birati školu u koju će slati svoju djecu: Gornji Mihaljevec, Macinec ili Središće ob Dravi. Ista Skupština donosi 1. 9.1975.godine Rješenje o ukidanju područne škole Preseka, što je izazvalo veliki revolt mještana tog kraja. Osim škole u Preseki ukinuto je još nekoliko područnih škola u Međimurju koje su imale ispod 40 učenika.

Na osnovu odluke o Reorganiziranoj mreži osnovnih škola Međimurja od 1. 1. 1985. područna škola Prekopa pripojena je OŠ Štrigova.

Zbog pada broja učenika i želje da se naprave „velike“ škole, a da se napravi ušteda, dolazi do integracije susjednih škola. Tako se prema nalogu tadašnje vlasti 1. 1.1976. godine  naša škola  integrirala sa OŠ Macinec u jednu školsku ustanovu Osnovnu školu Gornji Mihaljevec - Macinec. Međutim integracija ne donosi ništa pozitivno, niti ikakve uštede kako se to tada opravdavalo, već samo stagnaciju škole.

Od početka 1991. godine za vrijeme Domovinskog rata u našem kraju u školi nije bilo ljudskih žrtava ni materijalnih šteta, niti je kod nas bilo žešćih sukoba rata tako da je: «Nastavna godina započela 9. rujna 1991. god. s neizvjesnošću koju je donio rasplamsavajući rat Jugoslavenske armije i Srbije ne dozvoljavajući hrvatskom narodu da živi onako kako je odlučio na prvim demokratskim izborima 1990. godine». Iste godine 1991. u školu se uvodi obavezno učenje 1. stranog jezika u 4. razredu, u našoj školi to je njemački jezik, a kao izborni predmet ponuđen je vjeronauk kojeg u početku predaju svećenici, kod nas je predavao  svećenik naše župe Ivan Vugrinčić. Izvršeno je anketiranje roditelja i svi su se pismeno izjasnili da im djeca polaze vjeronauk.

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1. 1.1998. godine velikim zalaganjem tadašnjih predstavnika općinske vlasti nepravda je ispravljena, škola se osamostaljuje i ponovo počinje raditi kao samostalna ustanova Osnovna škola Gornji Mihaljevec.

Od osamostaljenja do danas puno se toga izmijenilo, promijenilo, obnovilo, uredilo, moderniziralo, nabavljaju se nova nastavna sredstva i pomagala za pomoć u radu. Za sve učenike putnike, njih oko 80%, organiziran je autobusni prijevoz za dolazak u školu i odlazak kućama. Učenici se  uz redovnu nastavu pripremaju, sudjeluju i postižu zapažene rezultate na natjecanjima, susretima i smotrama iz različitih područja na županijskom, regionalnom i državnom nivou.Škola se uključuje u međunarodne projekte multilateralnih partnerstva sa školama iz EU tako možemo reći da naša škola postaje europska škola u doslovnom smislu riječi.

  Gornji Mihaljevec, prosinac 2015.                                                                                                                                                                              

                                                                       Ravnateljica škole:
Karmen Sklepić, dipl. učitel